Dario razočarano konstatira da su boce prazne.
Oblači jaknu i u nevjerici napušta mjesto događaja (čitaj ispijanja)
Iz solidarnost, suosjećamo s njim, te mu se pridružujemo. Nastavljamo dalje. Uzbrdo, nizbrdo. Moja malenkost je fino i opala, Marina se prepala, Dario jedva vidio, meni ništa... ...još nekih 15km, i, Marini nešto ne štima. Nakon kratkog razgovora s lokalnim vatrogascem, shvaćamo da smo negdje krivo skrenuli ulijevo (to je bilo negdje odmah nakon one birtijice, hm...), te ošli podalje od zamišljenog cilja, Crne Mlake. Kuje se novi plan. Preko Pisarovine, do rijeke Kupe. Odlično. Dario i ja, u ime muškog ponosa, prešućujemo Marinin doprinos, na kraju, ipak dobrom razvoju putovanja (negdje, daleko u dubini duše, bili smo vsjesni toga). Nakon par kilometara, ukupno na 43. - stigošmo.
Slijedi kupanje u Kupi (samo u mislima), pa ručak (stvarni) - kulenova seka, kobasica, slanina, luk, jaja, sir, kruh, vino - sve odreda domaće.
Ugođaj savršen... padaju novi dogovori, ideje, planovi... svijet obišli nekoliko puta u sat vremena. Ubrzo postajemo svjesni kako moramo (Dario je naravno zaboravio teleporter, ne prvi put... mghm....) krenuti nazad za Zagreb, jer, već je 17h. Nismo ni krenuli, doslovno, probušena guma, Dariova (to mu je kazna za teleporter)... Marina i ja naprosto uživamo gledati Darija kako mijenja gumu. Uživanje je kratko trajalo... usavršio se lik... Noć pada vrlo brzo... Povratak više/manje odrađen u noćnim uvjetima. U Zagreb stižemo nešto prije osmice... pa u Olivu na pivu... nakon 85km - zaslužili smo... da je svaka tako zaslužena.... a joooj...... :)))
